“ako vas netko pita…ODGOVORITE…”

“Oni im odgovoriše kako im je Isus rekao i pustiše ih na miru!” (Mk. 11:6)

Jučer čitam Markovo evanđelje i primjetim gotovo identičan scenarij dva puta, nešto što nije rijetkost u Isusovoj službi posebno u radu s nama, s ljudima kojima treba nešto ponoviti par puta “dok nam ne sjedne.” Mislim da sam ja to već i prije primjetila, studirala, slušala, ali eto nije “sjelo” do jučer.

Prvi put je Isusov Mesijanski ulazak u Jeruzalem kad gradom odzvanjaju zvuci:”Blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje” a drugi Pashalna večera pred najveću borbu ikada zabilježenu u povijesti čovječanstva i ono što slijedi poslije nje, a to je križ.

U oba slučaja imamo Isusa koji u tim ključnim momentima svog života ništa ne prepušta slučaju. Na kraju, to su momenti zbog kojih je tu, sve se svelo sad na to i sve mora biti “dobra, ugodna i savršena volja Božja” (Rim. 12:2).

U prvom slučaju, Isus se priprema ući u Jeruzalem, šalje dvojicu i daje im upute, vrlo detaljne i dovoljne, čak i za one kojima je orijentacija mali izazov. U mojoj glavi ja zamisljam priču kako im je Isus došao i rekao: ej vas dvojica, Marko, ne ti Marko, ovaj drugi Marko, e baš ti i Matej koji sjedi do tebe. Baš vas dvojicu želim za ovaj važan zadatak. I već se tu podsjećam da to sigurno nisu bila neka nasumićno izabrana učenika, nego baš ta dvojica, jer je Njegov poziv i izbor uvijek sa svrhom. I onda On nastavlja pretpostavljajući sve prepreke i izvana i iznutra,  e ovako, idite u selo, ne grad znači, ne Jeruzalem, selo i ne ono na desno niti na lijevo, a nemojte se vraćat ni u ono kroz koje smo sad prošli, znači selo koje je točno pred vama. E kad uđete u selo, nemojte lutat okolo niti gubit vrijeme, čim uđete naći ćete privezano magare, ne konja, ne devu, već magare i ne bilo kakvo, već magare na kojem nitko nije sjedio do sad, divlje i neukroćeno, baš to želim. Kad ga vidite, odvežite i dovedite. Ne pitajte nikog ni za što, ali možda ćete sresti nekoga ko će vas upitati zašto to radite. U tom slučaju, ovo nek bude vaš odgovor.  

Uglavnom, otiđoše ova dvojica i nađoše sve kako im je Isus rekao. Nevjerojatna mi je njihova vjera i poslušnost do zadnjeg slova koja se pogubi u ovako velikom i važnom događaju poput ovog. Zamišljam sebe kako krećem ali pogledavam okolo i ta druga sela, ima li koje bliže, a možda bi i pitala nekog na putu zna li ima li ko kakvo magare da se ima posudit. A ako bi i ne daj Bože srela nekog sa magaretom, zamolila bi naravno jer prioritet je obavit zadatak i što prije se vratiti, biti produktivan i efektivan i dovesti “neko” magare Isusu i da krenemo. Ali eto, ako bi i  dosli do tog pravog sela, odmah ili nakon par stranputica već se vidim kako tražim pogledom to magare a u isto vrijeme skeniram da vidim ima li koga u blizini da uhvatim moment kad je sve čisto da na brzinu to rješim, jer taj scenarij u kojem me netko pita, šta odvezuješ to magare, jel tvoje, a da ja na to odgovorim: ”Gospodinu treba i odmah će ga opet vratiti” (Mk. 11:3) nikako mi se ne čini suvislim. Puno je bolje da prođe bez ikakvih bespotrebnih pitanja, pa Isus je Mesija, može On “raščistiti zrak” za nas. Međutim nije to učinio jer očito to i nije bilo tako bespotrebno za Njega. On je predvidio i to pitanje, ali dao je i odgovor za to pitanje, za tu neku krizu, problem, potrebu, bezizlaznu situaciju…i pokazao još jednom da se On nalazi i u sutra i da je sve spremno, “Oni im odgovoriše kako im je Isus rekao i pustiše ih na miru” (Mk. 11:6)! Nisu izmišljali odgovor, nisu se čupali, nisu uljepšavali da to nekako smislenije zvući, nisu opravdali Boga koji nekad daje nesuvisle odgovore, zahtjeve, zadatke, pozive, obećanja…ne, “Oni im odgovoriše kako im je Isus rekao i pustiše ih na miru!” (Mk. 11:6)

Možda, samo možda mir nedostaje u nekim našim situacijama, odnosima, službama jer u pitanjima, potrebama i krizama, nismo rezolutni da odgovorimo u vjeri kako nam je rečeno, pa ko živ živ. Možda, samo možda nešto stoji i ne ide naprijed jer izmišljamo toplu vodu, opravdamo, uljepšavamo. Možda se još sve nešto čeka jer lutamo po selu, možda i pogrešnom selu jer se nama selo učinilo nedostojno kralja, pa smo odlučili otići u grad potražiti magare I onda opet, ma kakvo magare, pa magare je težačka životinja, životinja koja nosi tuđe terete…oh kad bi samo znali da nikako drugačije i nije mogao ući Bog koji uzima na se  sve naše terete i boli i grijehe, ali ne mislimo, “dok sam ja tu moj Bog neće ući na magaretu”. Za mog Boga trebam naći konja, i to bijelog, u bojnom oklopu kakav i priliči kralju nad kraljevima, i njegovom veličanstvenom ulasku u Jeruzalem, gdje će konačno uspostavit kraljevstvo kakvo je nekad bilo.

I dok razmišljam i pronalazim se, malo kroz šalu, malo više kroz istinu, shvaćam da je Bog ima točnu osobu za svaki zadatak, da je sve predvidio, spremio i da nas je opremio. Shvaćam da nas ne šalje same, bit će manje lutanja kad hodamo zajedno. I najvažnije od svega, šalje nas u svom autoritetu sa svojom Rječju “ako vas netko pita…ODGOVORITE…” To je Riječ koja otvara sva vrata, zatvara sva usta, lomi sve okove, otvara sva mora, stvara red iz kaosa, diže mrtve, liječi bolesne, hrabri posrnule, iz nesuvislog stvara suvislo, iz slabog stvara junaka…eto zato rekao bi Pavle u jednom drugom tekstu “Zato nemaš isprike – tko god ti bio o čovječe!” (Rim. 2:1) uzmi Riječ i trči trku koja ti je određena (Heb. 12:1,2), “ne skreći od toga ni desno ni lijevo…samo budi odvažan i hrabar da sve učiniš vjerno prema naredbama…” (Još. 1:7). Nisam li ti zapovjedio: odvaži se i budi hrabar? Ne boj se i ne strahuj, jer kuda god pođeš, s tobom je Gospodin, Bog tvoj” (Još. 1:8,9)